Postojao je jedan monah kod kojega su po savjet dolazili ljudi iz najudaljenijih krajeva, a važio je za osobu koja je uvijek smirena i za čovjeka kojeg je nemoguće uvrijediti.
Čuje to neki pokvarenjak te odluči testirati mudraca. Ode do njega i čim ga je ugledao počne ga vrijeđati i ponižavati najgore što je umio. Nakon što mu je ponestalo uvreda, na trenutak je zastao i zapanjen shvatio da je monah i dalje smiren i pribran kao i prije njegovog dolaska.
To strašno iznervira pokvarenjaka pa nastavi psovati još crnje i gore nego ranije, ali uzalud – činilo se da to mudraca uopće ne dotiče.
Kada je ostao bez psovki i izgubio svu energiju, odluči čovjek prići monahu i saznati njegovu tajnu.
– Razumijem ja te vaše duhovne stvari i kao, nije vas briga što drugi ljudi misle i govore, ali, ja sam te ponizio i uvrijedio, trebaš naučiti da se moraš boriti za sebe – rekao mu je.
– Sinko, mogu li postaviti samo 2 pitanja? – upitao ga je monah progovorivši po prvi put.
– Naravno – reče čovjek.
Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon i dalje pripada? – upita mudrac.
– Pa, ako ne prihvatiš poklon, onda i dalje pripada meni.
– A sada, sine moj, ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvaćam, kome ona i dalje pripada? – zaključi mudri čovjek, okrene se i ode.
Nikome ne vraćajte zla za zlo; nastojte činiti dobro ne samo pred Bogom, nego i pred svim ljudima; Ako je moguće, koliko je do vas, imajte mir sa svim ljudima;
Ne osvećujte se sami, ljubljeni, nego podajte mjesto gnjevu, jer je pisano:
“Moja je osveta, ja ću vratiti”, govori Bog. (Rimljanima 12,17-19)
