Godine 1968, doktor John Rader Platt, eminentni neurolog, biofizičar i socijalni psiholog, objavio je da naš mozak nema, kako se do tada mislilo, 12 – 14 milijardi moždanih stanica, već sto milijardi. Postoji oko tisuce međusobnih veza ili sinapitčkih spojeva po stanici, ili oko tisucu triliuna međuspojeva ukupno. Ako bismo koristili po trideset tisuca novih spojeva svake sekunde našega života, ne bismo uspjeli da ih sve iskoristimo. Iznad svega ovoga, u svakoj pojedinačnoj stanici (ovo ukljucuje otprilike deset triliuna stanica u ostatku tijela) kapacitet informacija zapisanih u DNK predstavlja broj koji je trideset puta veći od ukupnog broja slova zapisanih u Enciklopediji Britanici.
Za matematičara je to oko 6 x 109. Ako bi se razvukla DNK u svih deset triliuna stanica i povezala da čini neprekidni niz, dobila bi se putanja koja nadmašuje širinu cijelog Sunčevog sustava!
Neki neuro-znanstvenici vjeruju kako pri rođenju mozak sadrži najveći broj neurona (živčanih ili moždanih stanica)
tijekom cijelog života. (Ovo je vjerovatno istina za mnoge osobe, ali ne i za sve, što ćemo kasnije pojasniti.) Od tada, kažu ovi naučnici, moždane stanice izumiru nevjerojatnom brzinom, posebice u nekim djelovima mozga. Ustanovljeno je kako kora velikog mozga, uključujući motoricku koru i frontalne režnjeve, gubi oko pedeset tisuca neurona svaki dan. Ali ako odemo malo dublje u moždanu strukturu, postoji mali ili nikakav gubitak stanica. Iako ne znamo pravi razlog smrti ovih stanica, možemo napraviti znanstvenu pretpostavku na osnovu sličnog procesa gubitka moždanih neurona u kasnim godinama.
Ono što zasigurno znamo je ako prestanemo koristiti moždane stanice, one izumiru. Ovo je rezultat 28- ogodišnje
studije u kojoj je ispitano četiri tisuce stanovnika države Washington. Princip je jasan: “Iskoristi ili izgubi!” Naravno, iako je neupotrebljavanje važan, nije i jedini čimbenik gubitka. Destruktivne strane materije, nedostatak kisika, nedovoljna i hranidbeno osiromašena prehrana, infektivne bolesti, neodgovarajuće okruženje i povrede glave,
također u velikoj mjeri doprinose gubitku ovih dragocjenih stanica. Ovaj gubitak za sobom povlaci neizbježne posljedice – slomljen mozak! – kao što su onesposobljenost, uznapredovala degeneracija, mentalna zbunjenost, iskrivljeni doživljaj i hrpa emotivnih poremećaja! Znanstvenici su pronašli važnu stvar. Mozak ne voli biti
slomljen!
Ustvari, kada neuron u mozgu umre, mozak istoga trenutka šalje “komunalnu jedinicu” makrofaga, da bi počistile mrtvo tkivo prije nego ono “zagadi” moždano okruženje. Mozak onda naredjuje vojsci rezervista – astrocitima da se pripreme za desant i ispuste spremnike “cimbenike rasta neurona” (nerve growth factor) čim za to dobiju zeleno svijetlo. Istrazivaci mozga su otkrili kako mozak čeka da mi, ili neko tko brine o nama, izda naređenje. Ovakvo naređenje izdajemo svaki puta kada se natjeramo na razgibavanje našega tijela i mozga. Baš tako! Mi sami, ili neko ko nas voli i brine o nama, smo u stanju isceljivati !
Brojne druge studije su također zabilježile i druge specifične moždane obrasce kao odgovor na druge namjere.
PET skenovi (Pozitronska Emisiona Tomografija, metoda vizualizacije struktura organizma prema potrošnji nekog
metabolita) su otkrili oštro preusmjeravanje protoka krvi u mozgu prema mjestima koja su u tome trenutku odgovorna za stvaranje namjera i donošenje odluka. Ovo jasno potvrđuje kako umne radnje, kakva je i fokusiranje pažnje, mogu aktivirati specifične živcane odgovore u našem mozgu. Stoga možemo pretpostaviti kako um ima mogućnost jednostavnim namjerenjem, ciljano aktivirati određeni dio mozga. Tada ovi moždani centri stvaraju osećaj o tome šta se treba uraditi u određenoj situaciji. Ovi osećaji tada postaju osnova našega karaktera Ovo je možda najbolje izraženo u savjetu apostola Pavla, zapisanog u Bibliji: “Ne vladajte se prema ovome vijeku, nego se promjenite obnovljenjem uma svojega, da biste mogli razumjeti koja je dobra i ugodna i savršena volja Božja.” (Rimljanima 12, 2)
Jednom prilikom mi je jedan pacijent došao na terapiju. Čuo je glasove. Nije bio siguran jesu li to stvarni glasovi ili
jasne zapovjedne misli – halucinacije ili opsesije. Ove glasove nije mogao povezati ni sa čime iz svoje okoline. Nikako mu nije polazilo za rukom osloboditi se tih odvratnih misli. Kako da ovaj čovek kontrolira svoj mozak?
Prvo, Biblija nam daje veoma jasne upute. Prije svega, Bog nas poziva da “dovedemo svaku misao u poslusnost”.Ovo je moguće jer nas je sam Bog stvorio sa sposobnošću da to napravimo. Dakle, kao što smo vidjeli, snagom naše volje, kao sile našeg izbora, mi možemo svome mozgu narediti da se odupre i najdubljim željama.
Drugo, upozoreni smo na to kako rat koji se vodi u ovom svijetu nije rat u kome se bitke vode oružjem ovoga svijeta, već “silom od Boga koja raskopava gradove, da kvarimo pomisli i svaku visinu koja se podiže protiv spoznaje Boga”.
Mi smo u duhovnom ratu. Veliki Bog u koga su John Carew Eccles i Albert Einstein vjerovali, naoružao je naš duhovni um onoga trenutka kada smo odlučili da Mu podčinimo svoju volju. Apostol Pavle nas podsjeća na to da “je Bog taj što čini u nama da hoćemo i učinimo kao što mu je ugodno”. (Filipljanima 2,13)
Treća važna stvar je da smo mi pozvani svoje misli sačuvati “za pokornost Bogu”. Duhovni dio ličnosti može
izabrati potčiniti se ili Bogu ili Njegovom suparniku, nekada nebeskom anđelu Luciferu, a sada prognaniku na Zemlji,
Sotoni. I jedan i drugi mogu prožimati naš um svojim idejama i mislima, boreći se za našu vjernost i pripadnost. Izbor je naš.
Slobodni smo izabrati svojom voljom. Ona nije predodređena na određene izbore, kako tvrdi Burrhus Frederic Skinner. Da odemo korak dalje, nama je omogoućeno koristiti sledeću strategiju: “Ne daj se zlu nadvladati, već nadvladaj zlo dobrim.”
Na ovom principu sam zasnovao edukaciju maloprije spomenutog čovjeka, čiji je um bio bombardiran neugodnim
mislima i idejama. Zamolio sam ga da preventivno nauči i ponavlja sljedeći biblijski stih za koji vjerujem kako je
potpuna suprotnost njegovim uznemiravajućim mislima:
“Blagosiljaj dušo moja Gospoda i ne zaboravljaj nijedno dobro što ti je učinio.” (Psalam 103,2)
Kao što sam rekao, trebao je ponavljati ove riječi kad god bi crne misli zaokupe njegov um. Uvjeravao sam ga ako to bude radio sa povjerenjem u Boga, kako će se uskoro početi osjećati izuzetno ugodno svakoga put kada ga okupiraju ugodne misli. Ugoda koju bude osjećao, vremenom će rasti. Tako će poslije izvjesnog vremena moći preduhitriti napad ponavljanjem ovoga i njemu sličnih Biblijskih stihova.
Naravno da su mu bili poznati ovi stihovi, ali nikada nije razmišljao o tome da ih upotrebi u terapijske svrhe. Pozvao
sam ga da stalno prelistava tumacenja i smisao riječi iz ovih stihova u svome umu. Dok je on tako razmišljao o svim
blagoslovima i prednostima koje ovi tekstovi u sebi nose, njihova smislenost i svrsishodnost je aktivirala emotivne
obrazce u mozgu. U poniznosti on je počeo gledati na Boga kao Davatelja tih blagoslova.
Izvor: Healing the Broken Brain, by Elden Chalmers, Ph.D
