U ovom tekstu ukratko ćemo opisati način života najbržih i najizdržljivijih ljudi na svijetu!
Tarahumara i tradicija trčanja
U planinama Sierra Madre u sjeverozapadnom Meksiku žive najbolji ultramaratonci svijeta. Pleme Tarahumara koje samo sebe naziva Raramuri (ljudi koji trče, odnosno ljudi laganih nogu) „prekrstili“ su osvajači koji nisu razumjeli njihov jezik.
Njihova filozofija i način života oduvijek se isprepliću s trčanjem. Do godine 1992. malo tko je znao za pleme super-trkača. No onda ih je čovjek po imenu Rick Fisher doveo na utrku Leadville Trail 100 – zamislite, grupa trkača u šarenim i lepršavim narodnim nošnjama i sa sandalama na nogama na startu. Ne poznajući takav koncept utrkivanja, većina Tarahumara odustala je oko 56 kilometara.
Iduće su se godine pojavili ponovno i osvojili prvo, drugo i peto mjesto. Godinu nakon toga Juan Herrera osvojio je prvo mjesto i srušio rekord staze (i to sve s osmjehom na licu!), a 1995. trojica iz plemena bila su u top 10 na Western States 100. No nakon toga su odustali od ultraške scene, odnoseći tajne o nevjerojatnom trčanju natrag u svoje kanjonske kućice…
Ljudi iz ovog indijanskog plemena podijeljeni su u mala sela koja su međusobno udaljena i po nekoliko sati trčanja, razasuta po strmim obroncima kanjona i na 3.000 m nadmorske visine. Jedan od najvažnijih događaja u plemenu Tarahumara jesu rarajipari trke, koje se održavaju nekoliko puta godišnje. Traju i po nekoliko dana, a održavaju se stoljećima, uvijek s istim pravilima i uvijek između dva susjedna sela. Pripreme za trku vrše se tjednima, a seoske starješine biraju 10 najboljih trkača koji će predstavljati selo. Trka počinje predvečer u jednom od sela i trči se prema drugom selu udaljenom nekoliko stotina kilometara.
“Ljudi koji trče” jačaju stopala od malena!
Iako je teško povjerovati u to, Tarahumare jačaju svoja stopala od malena tako što, trčeći kroz šumu, jedni drugima dodaju drvenu loptu.
Ovi nevjerojatni izdržljivi trkači uspijevaju da pretrče toliko kilometara u obući malo čvršćoj od japanki upravo zato što su istrenirani da ne štede svoja stopala, tvrde znanstvenici.
U čemu je tajna bosonogih Tarahumara?
Većina se pita kako to da ljudi koji žive u tako skromnim uvjetima nadilaze sposobnosti trkača koji treniraju po vrhunskim programima. Dio odgovora se krije u njihovom načinu prehrane. Toni Ramirez, američki stručnjak za hortikulturu desetljećima je istraživao prehranu Tarahumara. Meso,jaja i mlijeko gotovo uopće ne jedu. Ipak, neki nutricionisti u Americi bi rekli da su oni skoro na izgladnjujućoj prehrani. Čak je i postotak onih koji obole od raka zanemariv. Osim što se puno kreću i ne živciraju kao ljudi na zapadu, imaju i potpuno drukčije jelovnike, većinom jedu kukuruz, grah,voće povrće i tortilje. Snagu im daju i chia sjemenke koje miješaju s medom i limetom. Na svojim ultramaratonskim trkama uglavnom jedu mljeveni kukuruz u vodi, nešto slično našoj palenti.
Njihova tajna leži i u načinu života – osim što žive na velikoj nadmorskoj visini, što samo po sebi čini dobro za tijelo sportaša, Tarahumare teže jednostavnosti i ekonomičnosti u svim segmentima. Poznati trkač Scott Jurek jednom je trčao s njima i zamijetio je da čim stanu napraviti pauzu, svi Tarahumare sjedaju na pod kako ne bi trošili snagu u nogama. Nadalje, trčeći bosi ili u sandalama izuzetno su ojačali stopala i tako isključili mogućnosti ozljeđivanja. Osim toga, u najranijim godinama odmah uz hodanje uče i trčati.
Nevjerojatna ljepota
Još jedan segment koji ih uvijek iznova pokreće jest ljepota okoliša u kojemu žive. Ljudi koji su im uspjeli pristupiti svjedoče da Tarahumare često zastanu diviti se prirodi i krajoliku. Napomenimo da je prvi istraživački opis tog trkačkog plemena dao Hrvat Ivan Ratkaj,
koji je s njima proveo tri godine,1684.godine. U posljednje vrijeme destruktivna sila moderne civilizacije ugrožava trkački raj Tarahumara:
krčenje šuma na obroncima Sierra Madre dovodi do erozije tla i uništava ionako oskudne poljoprivredne površine. Nadamo se kako to neće ugasiti pleme najboljih ultramaratonaca na svijetu i da će i dalje dobro živjeti svojim tradicionalnim trkačkim načinom života.
Da smo barem kao pripadnici plemena Tarahumara!
